Krleža i Babić

Ljubo Babić i Miroslav Krleža suvremenici su hrvatskog modernizma, što izlazi iz užeg okvira definicije moderne i odnosi se na prostorno vremensku, europsku odrednicu mega kulturnog procesa koji je s jedne strane označio skup međusobno nezavisnih vrijednosti vezanih uz ideal modernog u umjetnosti, a s druge strane predstavio određenu vrstu kritičke reprezentacije tog ideala.

Takve, kritičke reprezentacije umjetničkih ideala modernosti duboko su involvirane u književnosti Miroslava Krleže, s posebnim fokusom na likovnu umjetnost, unutar čega i na djelo Ljube Babica, bliskog piščeva prijatelja i suradnika, s kojim je do smrti ostao povezan u turbulentnom kritičkom prostoru i raspravama, dijelom sličnih i dijelom različitih stajališta o ulozi umjetnika i umjetnosti.

Krležine bilješke o slikarstvu i drugim djelatnostima Ljube Babica, te o njihovim kontaktima, prijateljstvu i zajedničkoj umjetničkoj produkciji što je potrajala sve do Babićeve smrti (1974.) čitamo u mnogim fragmentima Krležinih Davnih dana (zapisi 1914.-1921.) i Dnevnika 1914. -17..; u esejističkim ostvarenjima Marginalija uz slike Petra Dobrovića (1921.), Kriza u slikarstvu (1924.), Napomena o crtežu Ljube Babića - 'Franjo Ljuština u mrtvačnici' (1924.), Slikar Ljubo Babić (predgovor retrospektivnoj izložbi Ljube Babica 1960.) te u Predgovoru retrospektivnoj izložbi Ljube Babića (bez naslova, 1976.)

Sve te tekstove susljedno je pratila plodna i dugovječna suradnja dvojice velikana.

Ljubo Babić je scenski uprizorio Krležine drame: Golgota (1922.), Vučjak (1923.), Michelangelo Buonarroti i Adam i Eva (1925.), Gospoda Glembajevi (1929.), Leda (1930.) uz Areteja (1959.) s kojim je ujedno završio svoj scenografski rad u cijelosti.

Krleža je neposredno nakon rata 1945. pri izboru prvih poslijeratnih članova JAZU-a predložio Ljubu Babića za akademika, angažirao ga na postavu Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu (1950.), uzeo ga za prvog suradnika (redaktora ilustracija, 1959.) kod pokretanja Enciklopedije likovnih umjetnosti Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, a 1973. inicirao je i organizacijski potpomogao realizaciju Babićeve retrospektive što je otvorena u zagrebačkoj Modernoj galeriji 1975./76., a prigodom čega je napisao i svoj posljednji tekst o umjetniku u predgovoru pratećeg kataloga.

No, u ovom našem recentnom događaju kada Antikvarijat Mali neboder iz Rijeke priređuje izložbu i katalog Babićeva opusa na polju likovnog oblikovanja knjiga i časopisa, nameću nam se sadržaj, punina, obim i kontinuitet slikareve stvaralačke veze s Krležom. Ljubo Babić je naime, ilustrirao Krležine knjige: Pan (1917.), Pjesme I i Pjesme II (1918.), Hrvatsku rapsodiju (1921.), Hrvatskog boga Marsa (1922.), Vučjaka (1923.), Vražji otok (1924)., uz djela Račić i Pan (1947.) i Novele (1948.). Dakako, uz to je u cijelosti likovno opremio danas kultne Krležine časopise Plamen (1919.), Književna republika (1923.), Danas (1934.) i Pečat (1940.).

 Tradicijsko ishodište Babićeva razvojnog puta Krleža je definirao kao vrijeme kada je kod nas vladao Kršnjavi sa bečkim i munchenskim ukusom, školom i đacima... Kao vrijeme iz kojeg je münchenski đak - Babić, reagirao u odnosu spram impresionističkog Pariza i suvremenih evropskih, apstraktnih kretanja. ...Babić je pri tom, piše Krleža, vukao u sebi tešku slikarsku tragiku okoline, razračunavajući se nervozno sa izgnječenim životom zaostale, provincijalne likovne sredine. (citat iz Kriza u slikarstvu, 1926.)

Babićevo kozmopolitsko, upravo pariško oslobađanje od legende i anegdote u našim bijednim rasnim misijama, Krleža je apostrofirao u dnevniku, 1917., odredivši granicu promjene kao svetosebastijanski obrat, spram dekorativne linearanosti vidovdanskih tempera u ciklusu 'Udovica'.

O prirodi Babićeva stilskog jezika Krleža je pisao u Marginalijama uz slike Petra Dobrovića, 1921.: Ljubo Babić po svojim je kvalitetama europski eklektik... Premda je tek 1926. u Krizi u slikarstvu pomnije protumačio što pod time misli: ...njegovi motivi lirskog simbolizma, impresionistički vezanog uz trodimenzionalni oblik predmeta, već su lelujavo ustitrani u lirskoj atmosferi apstrakcije.

 Prva Krležina zapažanja o Babićevu stilu bile su dnevničke crtice zapisane davne 1916., među kojima čitamo: - Uspijevaju mu štimunzi od prve ruke. Krokiji: odraz svjetiljke na knjigama, konture pijanista, pokreti baleteze, titraj kandila u mračnom praznom prostoru crkve. Godinu dana kasnije, kada sve učestalije piše o Babićevu stilu među ostalim bilježi: za tu patetičnu slikovitost slijepe bujice, Babić ima dramatskog dara, raspon njegove invencije je velik, ukus siguran. On odstranjuje sve što smeta... Babić je dijagnostik koji ustrajno slika sebe i svoje solipsističke krize. U tom pogledu on radi u stalnome naponu da bi mogao smiono izraziti ono što je u njemu najhitnije, ono što se zove tajanstvo subjekta u odnosu sa slikarskom stvarnošću. (Davni dani, 1917.)

Desetljeće iza toga, u dnevničkim je bilješkama apostrofirao vezu slikareve naravi i osobnosti njegova djela. Babićeva se paleta ruši kao slap u ponore iskrene patnje... U grčevitom doživljaju takozvanih spoznajnih trenutaka Babićeve slike tope se u grozničavoj ispovijesti, kod nas, u našoj likovnoj sredini, bitno odvojenoj od ostalih likovnih nastojanja. Ni jedan od naših slikara ne govori lično o sebi, o svome vlastitom životu, o svojim subjektivnim krizama u prvom licu toliko kao Babić.

Koliko je Krleža bio u pravu svjedoči nam upravo ova, iznimno značajna izložba iz čije sustavnosti i preglednosti sasvim jasno vidimo taj široki luk Babićevih referentnih uporišta, ili, europski eklekticizam kako ga je nazvao. Jasno razlučiv secesijski ukus, ekspresivne elemente jakog simboličnog naboja što bježi iz provincijalnog anegdotizma prema titravim inačicama apstrakcije. Uz to, jasno se vidi i onaj, od Krleže tako precizno prorečen nemir Babićeva solipsizma, zatvorenost u sjenama sebstva, sve da bi se izmaklo stvarnosti zaostale sredine u kojoj je djelovao.

Reći ćemo kako je ta zaostalost daleko iza nas. No i knjiga je iza nas. Barem ona za koju su i Krleža i Babić vjerovali da čitatelju sadržajem i formom treba prići kao cjelovito djelo najviših dometa kulturnog iskustva. Isprano je to upiranje velikana naše tradicije. Ova ga izložba izoštruje za uvide naše zaboravljive svijesti.